Od svog postanka pleme Banjani je kroz istoriju Crne Gore i Hercegovine davalo znamenite ličnosti i junake koji su zlatnim slovima upisivani u vječiti pomenik. Jedan od brojnih zaslužnih iz plemena svakako je Staniša Koprivica (1822–1907), čovjek koji je, prema sačuvanom predanju, ražalostio tursku vojsku u bici na Grahovcu. Koprivica je tog, za Crnu Goru, presudnog 1.maja 1858. godine na Grahovcu posjekao Kadri- pašu brigadnog generala osmanske vojske. Pronoseći ponosno odsječenu glavu gorostasnog paše, ožalošćena turska vojska se povlačila. Priču o pomalo zaboravljenom junaku Staniši, danas kada smo proslavili 160 godina od slavne bitke na Grahovcu, prenio nam je njegov praunuk Vukašin Đorđijev Koprivica iz Požarevca, koji je iz daleka grada donio njegove medalje i sablju, znamenje koje je porodica uspjela da sačuva.
– Staniše se ponajviše sjećamo mi, njegovi potomci i s ponosom ga ističemo. Ljudi često znaju da kažu da se od toga ne živi, te šta imamo od toga, a ja im kažem da se sa tim bolje živi, i mi se sa Stanišom ponosimo – počinje priču praunuk slavnog junaka.
Staniša Koprivica rođen je u čestitoj porodici u banjskom selu Koprivice. Naočit po stasu i glasu bio je oficir garde knjaza Danila Petrovića, i pošto je u to vrijeme imao stotinu gardista zvali su ga „stotinaš”. Proljeća 1858. godine u toku je bilo mučno razgraničenje Crne Gore i Turske, a osmanlije su bile uporne u tome da Grahovo pripada njima. Kao uslov razgraničenja Turci su tražili da Crna Gora prizna vlast turskog sultana. Okupirali su Grahovo i počeli da se utvrđuju oko Grahovca na koji je krenula crnogorska vojska predvođena vojvodom Mirkom Petrovićem, starijim bratom knjaza Danila. Odlučujuća bitka odigrala se 1. maja kada je crnogorska vojska izvojevala pobjedu nad mnogo nadmoćnijom turskom vojskom, a u boju i Staniša je dobio svoju najznačajniju pobjedu.
– Kako je Staniša bio u oficirskom odijelu, Kadri-paša je pomislio da je vojskovođa pa je krenuo na njega misleći da je glavnokomandujući. U prvom susretu ranio je Stanišu, odsjekao mu je dio mišice, pa je borba između njih dvojice bila neravnopravna. Staniši je ispala sablja, a kako su se rvali potegao je nož, ali je Kadri-paši uspio da odsiječe glavu njegovom sabljom koju danas mi kao relikviju čuvamo u porodici. Pašinu glavu pronio je kroz bojno polje, a Turci kada su je ugledali, prema predanju koje je sačuvano, počeli su da plaču – prenio je Vukašin Koprivica dio priče koja i danas živi u toj porodici.
Po završenoj bici Staniša je odlikovan medaljama visokog ranga, od kojih su danas sačuvane tri, među njima i ona za posječenog pašu. Postavljen je za sudiju banjskog suda, i na tom mjestu bio je dugo vremena, ali je nakon Grahovca učestvovao i u drugim oslobodilačkim ratovima Crne Glore, za šta je takođe odlikovan. Međutim, upao je u nemilost tadašnjeg gospodara, kralja Nikole, a zaslugom upravo vojvode Mirka. Vukašin kaže da su u tom vremenu u Crnoj Gori bile gladne godine, pa je žito koje je stizalo iz Rusije dijeljeno plemenima, a iz svakog neko je kao garant da će biti pravično raspodijeljeno morao da potpiše. Za Banjane to je uradio Staniša Koprivica, ali je gospodar povjerovao vojvodi Mirku da se žito daje samo na zajam i da ga naredne godine treba vratiti.
S obzirom na to da je iduća godina bila lošija, svaki potpisnik zaduženog žita od prethodne godine morao je da vrati ono što je dobio. Banjani nijesu mogli da vrate ono što nijesu imali, tako da su Staniši oduzeli penziju, primorali ga da proda svoju imovinu, a imao je velika imanja u zaseoku Šljeme. Čak je prodao i korice sablje Kadri-paše i balčak koji je bio ukrašen dragim kamenjem i smaragdima. Vjerovatno ni time nije mogao sve da vrati, i kasnije smo saznali da kada je umro 1907. godine, njegov sin Mašut (Jovan) uzeo je kredit da bi platio očevu sahranu, kazao je Vukašin Koprivica.
Vijest o Stanišinoj smrti pronijela se širom svijeta, pa je tako tada i „Američki Srbobran“ objavio čitulju slavnom junaku ističući da se „na svakom putu pokazao kao dostojan sin svoje domovine“. O Staniši i događaju na Grahovcu bilježio je i Nićifor Dučić, veliki književnik i arhimandrit srpski. U svojoj trećoj knjizi „Književni radovi“, Dučić prenosi raport vojvode Mirka nakon bitke na Grahovcu i izvještaj francuskog izvještača Delavija u kojima obojica govore o Stanišinom podvigu. Banjski junak pominje se i u „Istorijskom albumu za đake narodnih škola i naroda“ iz prve polovine 20. vijeka, a čiji je priređivač Milan Rabrenović.B.Brašnjo


Znamenja dugo skrivena

Stanišini potomci danas žale što nemaju fotografiju ili barem iscrtan njegov lik. Medalje, sablja i još ponešto od njega, ispričao je Vukašin, sačuvano je zahvaljujući tome što je skrivano jer su komunisti u vremenu Drugog svjetskog rata oduzimali ljudima sve što je i naoko bilo vrijedno.
– U tim vremenima nosili su istorijske znamenitosti i iz muzeja, nije im bilo ništa vrijedno što je ostalo od predaka. Kad bi god koji državnik dolazio u našu zemlju nesebično bi ga darivali tim predmetima. I kao dijete se sjećam da su neki ljudi dolazili u našu kuću u Banjanima i tražili su od mog oca da im preda sve što je od Staniše ostalo, ali je on uvijek govorio da nema ništa. Kasnije smo i mi pitali oca zar je moguće da od pradjeda ništa ostalo nije, a otac nam je pričao da sigurno negdje nešto ima i ako bismo to našli da nikome nikada ne damo – prisjeća se Vukašin.
Poslije očeve smrti on i braća su rušeći staru radionicu u slami pronašli Stanišina odlikovanja, sablju Kadri-paše, „livor“, pribor za pušenje, fišekliju, čašu i flašu za rakiju koja je ručno rađena. Sve su to potomci restaurirali, pa i sablju koja je cijela bila zarđala, a na njoj je arapskim i to pozlaćenim slovima ugravirana posveta.
– Sablja, koja je odsjekla glavu svom gospodaru, potiče negdje sa početka 19. vijeka, na njoj je ugravirano ime Muhamed Džamil, on je otac Kadri-paše, jer se oružje nasleđivalo – istakao je Koprivica.
U porodici kao raritet i nasleđe čuva se dio drvenog štapa, koji je ručno rađen i izrezbaren. Njega je svojevremeno Dedaka Čengić poklonio Stanišinoj majci.


Dostojni naslednici

Stanišin unuk, a Vukašinov otac Đorđije bio je prvi zanatlija u Banjanima, zanatsku radnju otvorio je daleke 1929. godine o čemu i danas naslednici imaju dokumentaciju. Đorđije je sa starijim bratom Petrom bio majstor u manastiru Ostrogu, a ono po čemu ga djeca i potomci pamte je podatak da je bio blizak prijatelj sa čak pet današnjih svetitelja, o čemu takođe postoje materijalni dokazi.
Moj otac i stričevi bili su veliki prijatelji sa Sv. Petrom Dabrobosanskim, čija majka je bila iz našeg bratstva. On je mom ocu pisao pismo iz zarobljeništva, dirljive sadržine koje se bukvalno raspalo u mojim rukama kada sam ga pronašao u ostacima naše porodične kuće u Banjanima, koja je srušena od nevremena pa je veliki dio očeve biblioteke i uništen. Nešto malo od svega toga uspjeli smo da sačuvamo, a među tim su i tri knjige sa posvetom koje je Sv. Petar Dabrobosanski poklonio mom ocu. Prijatelj je bio i sa Sv. Simeonom Dajbabskim, koji je bio jedan od najčuvenijih ljudi tog vremena. I od njega smo sačuvali knjigu, darovanu s posvetom mom ocu, s ponosom ističe Koprivica pokazujući nam porodične relikvije.
Đorđije je prijateljovao i sa Sv. Joanikijem Lipovcem, koji je često boravo u Ostrogu, gdje je Vukašinov drugi stric Filaret bio protosinđel i inače jedan od najuglednijih monaha tog vremena. Filaret (Koprivica), naglašava njegov sinovac, bio je iguman i paštrovskih manastira, zatim i Cetinjskog, te i manastira Savine. Umro je 1989. godine u Župi nikšićkoj.